Šareno proljeće – lukovice cvijeća

Lukovičaste biljke nalaze se diljem svijeta na raznolikim staništima kao što su šume ili šikare, livada, obala rijeka i vodotoka te na kamenitim brežuljcima i planinama. Među njima su neki od najljepših cvjetova u biljnom carstvu.

Pojam lukovica rabi se za opisivanje svih na-breklih, podzemnih organa za pohranu hrane i uključuje prave lukovice te lukovičaste gomolje, rizome i gomolje. Prave lukovice imaju mesnate ljuske- preobražene listove ili osnove listova- koji se čvrsto preklapaju i mogu biti obavijene papirnastom opnom, ako što je slučaj kod sunovrata ili mogu biti gole i slabo pričvršćene kao u ljiljana. Lukovičasti gomolji zbijene su i uvećane osnove stabljika, obično zatvorene u vlaknastu ili papirastu opnu, kao kod šafrana. Svaki lukovičasti gomolj traje do godinu dana i nakon cvatnje zamjenjuje ga novi. Gomolji koji se mogu vidjeti u biljaka poput ciklame ili dalije čvrsti su podzemni dijelovi preobražene stabljike ili korijena i rijetko imaju ljuske ili opne. Rizomi su preobražene stabljike ili korijenje koji puze po razini tla ili odmah ispod nje; mogu biti tanki i žilavi kao u đurđice (Convallaaria), ili nabrekli i mesnati kao u bradatih perunika.

Premda su neke vrste lukovičastih perunika vazdazelene, većina raste i cvate poprilično kratko razdoblje, pa potom odumire do ispod razine tla. Premda se tada opisuju kao dormanentne, lukovičaste biljke daleko su od mirovanja, jer dozrijevaju i razvijaju se za cvatnju sljedeće godine. Stoga je za daljnji uspjeh počesto ključno mirovanje lukovica. Lukovičaste biljke koje potječu iz suhih, ljetnih podneblja za vrijeme mirovanja obično trebaju tople, suhe uvjete da bi se potpomoglo dozrijevanje i stvaranje cvijeta, dok lukovičaste biljke iz šume i ostalih vlažnih, zasjenjenih staništa zahtijevaju hladan i ponešto vlažan položaj. Listovi stvaraju pričuvu hrane za sljedeću godinu, pa je važno da lišće ostavite na moru sve dok prirodno ne uvenu.

Postoje lukovičaste biljke koje pristaju gotovo svakome položaju u vrtu i načinu oblikovanja. Od sićušne vrste Iris danfordiae ili luzarke (Sternbergia lutea) za kamenjare, do pasjih zuba koji stvaraju prostirku ili visoke vrste Cardiocrinum giganteum za prošaranu sjenu šumskih vrtova. Lukovičaste biljke iznimno su svestrane kada se rabe za određivanje načina uređenja vrta. Snažan uspravan habitus i strukturalni oblici cvjetova u mnogih hibrida tulipana, jasan oblik dalija ili blistavih klasova gladiola savršeni su za formalne gredice. Amarilisi, ljiljani i agapantusi koji se počesto uzgajaju u posudama da bi nasadima na patiju dodali formalnu profinjenost, jednako se dobro osjećaju među trajnicama i ružama. Mnoge lukovičaste biljke dobro uspijevaju u loncima, bilo u zatvorenome ili otvorenome prostoru.

Da bi se dobio izgled zanimljiv tijekom cijele godine, lukovičaste se biljke mogu saditi u neformalne skupine u obrub s jednogodišnjim biljkama, grmovima i trajnicama. U šumskome vrtu nanosi đurđica (Convallaria majalis) i pasjega zuba izgledaju prirodno, dok kratka ledina posuta šafranima ili pravim kockavicama (Fritillaria melearis) do savršenstva oponaša njihovo prirodno stanište.

Većina lukovičastih biljaka ima osebujno razdoblje cvatnje, štoviše pažljivim planiranjem moguće je produljiti ili pojačati to razdoblje zanimljivoga izgleda. Prve visibabe (Glanthus) i rani sunovrati obilježavaju dolazak proljeća i početak vrtlarske sezone. Većina lukovičastih biljaka cvate u proljeće i početkom ljeta, stvarajući nanose boje prije nego što grmovi i trajnice ljetne cvatnje dosegnu vrhunac. Kombinacije određenih rodova, posebice sunovrata i tulipana, mogu omogućiti neprekidnu obojenost od proljeća do ljeta.

Volite sve vrtove!

Lijepi pozdravi iz IVE!