Jele

Sasvim je u redu zimi više voljeti, češće pričati i više se zanimati za vazdazeleno nego listopadno drveće.  Da nije njih možda bismo izgubili nadu u povratak toplijih dana.

Rod jela (Abies) obuhvaća više vrsta vazda zelenog drveća iz umjerenih područja sjeverne polutke. Kao i smreke, razgranjuju se pršljenasto ali im grančice uglavnom ne vise. Iglice se drže izbojka pločasto proširenom bazom. Iglićna je brazgotina plitka i okruglasta, te je radi toga granćica glatka. Vrlo dekorativne jeline plosnate iglice su kod večine vrsta s gornje strane sjajno zelene a s donje imaju dvije izražene bijele pruge pući.

Kora debla dugo je glatka, sivkasta, s mnogo smolnih vrečica. Muški su cvatovi u pazušcu najgornjih iglica, a ženski na vrhu izbojka.

Češeri su kod jela uspravni, valjkasti, dozrijevaju iste godine, rasipaju se ostavljajući samo češerno vreteno. Sjemenke su po dvije na plodnoj ljuski. Nepravilne su, trouglaste i obiluju smolnim mjehurićima.

Obična ili bijela jela, Abies alba, izrazito je srednje-europsko drvo. Kod nas je ima unutar areala bukve, i to u višim gorskim predjelima i planinama. Tu s bukvom i smrekom čini mješovite sastojine. Kad idete na planinarenje, potražite pogledom njeno vitko stablo. Od bukve ćete je lako raspoznati ali ćete je s smrekom, vjerojatno pobrkati. Evo neke najvažnije razlike : češeri smreke vise i otpadaju čitavi, a kod jele su uspravni i raspadaju se. Smrekine su granćice nakon opadanja iglica turpijasto hrapave a jeline glatke. Kod starijih stabala vrh jele je tanjurast a kod smreke koničast. Ova se posljednja karakteristika lijepo vidi iz daljine kad gledate stare šume Gorskog kotara.

U hortikulturi se kod nas rijetko koristi obična, bijela jela. Puno su češće njene neobičnije rođake kao što je koreanska jela (A. koreana), kavkaska jela (A.nordmanniana), jela dugoigličarka (A.concolor), balzamasta američka jela (A. lasiocarpa) ili španjolska (A.pinsapo). Svaka od njih ima neke karakteristike koje je uvrštavaju u omiljene hortikulturne rekvizite i sve ih zbog pravilnog koničastog habitusa i zelenih iglica možemo kititi za Božić. Tek jedno vas molim,… vi već znate… naslučujete, što mi se mota po glavi. Kitili ste ih s korijenom u tegli. Odnjeli ste ih iz stana odmah nakon praznika, posadili u vrt? Nemojte zaboraviti zaliti kad bude suho.

Iz ove hladne perspektive priče o vrtu mogu izgledati nestvarne. Možete li sad zamisliti tople ljetne večeri ne terasi vašeg doma nakon cijelopopodnevne borbe s korovima i sušom? Ne? A stidljive žute iskrice jaglaca uz jarak kraj ceste okupane u ranoproljetnom suncu? Ni to? Nije obavezno, ali takve slike pomogle bi Vam kod svladavanja sivih zimskih jutara.

Mislite zeleno, bit će vam toplije oko srca!